|
|
Ja sam jedan andeo,
lijepe duše, prostrane...
u nju stane puno srece,
al je srce nece...
za sada je dovoljno ima,
od ljudi bliskih meni,
ali ono što nedostaje,
je tvoja ljubav namijenjena...
samo meni...
ne...ti mi ju ne daješ,
samo onu srecu,
koja tebi nije namijenjena oduzmeš...
Znam, i svjesna sam toga,
da oduvijek andeo bila nisam,
ali isto tako, znam, i svjesna sam toga,
da andeli su duše
koje žele nekomu dati
srecu iz svojega srca,
i jedina njihova želja je
da ju taj drugi andeo s radošcu primi...
jer da on nije andeo, ne bi mu je ni dali...
ali... kada shvate da taj andeo tu srecu nece...
njihova duša polako propada
i odbacuje od sebe
sve ostale srece...
u njihovoj duši samo praznina ostane,
cekajuci na taj dan,
nadajuci se da ce doci,
jer ako ne dode.....
duša andela zauvijek nestati ce...
Moje je srce slomljeno,
ali ne krivicom tvojom...
kriva sam ja...
htijela sam ga zaštititi,
pa sam ga prejako stisla,
više nije moglo disati...samo je puklo...
krv je tekla, i dalje tece...
ali... svaki put kad te vidim...
nešto mu ubrza ritam...
srce ponovo pocne kucati...
govori ti, ali ga ti više ne cuješ,
neželiš ga ni poslušati,
a ono vice, i vice,
i sve ga više boli,
sve više place krvave suze,
i kad odlazi ostavlja krvavi trag,
da ga opet nadeš,
ali ti ga svejedno ne slijediš,
niti ga ne želiš vidjeti,
niti ga ne želiš cuti,
a ono te samo želi zamoliti....
želi te zamoliti,
da ga opet pocneš voljeti...
| < | srpanj, 2009 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ja sam ja!!!!!!!!!!!!! I točka..........
Ugl. ja sam jedna jako zbunjena osoba iz Rijeke i imam 16 godina... I dalje ne kužim zaš stalno pišem ili govorim jbg. ugl. i btw. to sam samo htjela napomenut jer ćete se toga načitat na novim postovima ovoga bloga... I tako... idem u trgovačku i tekstilnu školu... za dizajnera odjeće... Obožavam crtati, pisat pjesme, i biti sa svojom ljubavi, izlazit sa frendicama i frendovima, pit... ne volim pušit, ali jbg. nemogu prestat... i tako... neznam ša još da napišem o sebi... tako da... to bi bilo to od mene...
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Ella
greshka
ok... dugo nisam bila na ovom blogu i to mi je savršeno jasno ali jbg. i znam da nitko ovo neće niti skužit ali je meni užasno dosadno pa ipak moram neš radit... hehe... malo sam mutava i spava mi se i baš sam zbunjena tako da... ako ikoja budala(bez uvrede) naiđe na ovaj blog i pročita ovo što pišem... ispričavam se, ali jbg. I tako... ugl. kod mene nema baš puno toga novog a i neda mi se pisat ono ša je novo, samo želim reći da sam napokon sretna osoba :) i zato i je ovaj naslov posta, ugl. nadam se da novi postovi neće biti onako deprimirajući i napokon ću se potrudit da pišem neš korisno i zanimljivo na blogu... Jer i vi sami ako cijeli blog budete čitali ćete shvatiti da nemam o čem pisati kada sam sretna... :) Bio bi red da se malo potrudim oko ovoga... tako da... nadam se da ću se uskoro sjetiti da postoji a asad idem malo uređivat blog...
Jednom davno,
u jednom gradiću,
u jednoj bajci,
živjela sam ja...
Mislila sam da mogu
sve što hoću,
i svaku prepreku
koja mi je bila na
putu mogla sam prijeći,
a onda je došla,
oluja je srušila moju,
nekad predivnu,
kulu od karata,
izgubila sam svu snagu
i svaki put kad bi ju pokušala
podići ona bi se ponovo srušila...
Onda je bajka nestala,
u stvarnosti sam se našla,
i shvatila...
Težak je put ka sreći,
sa tugom sam se pomirila...
Ponekad razmišljam i začudim se sama sebi... Začudim se od čega se cijeli moj život sastojao i shvatim, da je cijeli moj život podjeljen kao jedna godina, u četri godišnja doba...
Proljeće mog života je bilo ono vrijeme kad sam još bila malo dijete, tek sam počela hodat i govoriti, ali sam osjetila tu toplinu, obiteljsku ljubav, osjećala sam se sretnom iako ni sama nisam imala pojma da postojim...
Ljeto mog života je bilo dok nisam krenula u 4. razred osnovne škole, okružena sa obitelji, prijateljima , svaku večer bi zaspala sa osmjehom na licu i tako bi se budila, priznajem i tad je bilo loših perioda ali sam sve uspjela riješiti, i isto tako znam da se zapravo jedva sjećam šta se tada dešavalo, ali u jedno sam sigurna, bila sam sretna, iako još uvijek ne svjesna svega šta se događa oko mene, još uvijek nisam bila svijesna šta se događa ispod tog "predivnog" omotača moga života...
I počela je jesen u mom životu, zavirila sam pod taj predivni omotač i shvatila šta se sve događa unutar njega, postala sam svjesna sebe i svega što se zapravo događalo oko mene, postala sam ozbiljnija u vezi svega, više nije bilo tako toplo, osjećala sam toplinu u roditeljskom zagrljaju i imala sam iste osjećaje prema prijateljima, ali jedino sam se uz njih osjećala zaštićeno, i kad god bi se nešto desilo ja sam to mogla riješiti, ali svejedno, postalo je hladnije, svi smo se počeli udaljavati, svako na svoju stranu, svatko rješava svoje probleme, počele su padati kiše, počelo je nevrjeme, započinjalo je hladno razdoblje moga života... bližila se zima i pokucala na vrata...
I došla je... Više ništa nije bilo isto, svatko na svoju stranu, svatko se brine sam za sebe, svatko je ovisan sam o sebi, ona ljubav i toplina nestaje i nestaje, još je uvijek tu ali ju više ne osjetiš kao nekada... Došlo je sivilo u moj život, nema više boja samo se loše stvari dešavaju jedna za drugom...
Jedno sam se vrijeme trudila to riješiti, davala sam sve od sebe, davala sam cijelu sebe da pomognem, da nešto popravima, ali koliko god da bi pokušavala, i koliko god da sam toga riješila sve je postajalo teže i teže, izgubila sam snagu, nemam više volje za ničim...
Na šta mi se život sada sveo, na svakodnevno pušenje i opijanje, zapravo jedno vrijeme nisam baš pila jer sam bila na antibioticima, ali će se opet sve vratit, opet će naići neki problem zbog kojeg ću naći utjehu u alkoholu, zapravo ne utjehu, nego neću moć ma koliko se trudila naći riješenje tog problema pa ću se opit da bi zaboravila na taj problem...
Živim tek tako da stignem do one dobi kada budem blizu smrti, živim da umrem kao svi ostali, ali to vrijeme dok živim mi ništa ne predstavlja, dala sam sebi neke zadatke koje moram ispunit, i jedina stvar koja mi daje snagu da to ispunim je ismijavanje nekih ljudi, samo se inatim drugima da im dokažem da sam "bolja" od njih iako sama sebe mučim sa svime time, sve oko čega se trudim je samo način kako bi se inatila ljudima koji mi se smiju u facu kad kažem da ču nešto napravit, ima rijetko koja stvar, rijetko koji san koji nije postao razlog da se nekome inatim, a to su da postanem dizajner odjeće i to mi je želja od malena, ali puno mi je važniji san da upoznam nekoga tko će me voljeti ovakvu kakva jesam i koga ću ja voljeti...
Ali u jednu stvar sam sigurna, izgubila sam na cijelom ovom putu onu snagu koju sam imala u sebi, izgubila sam ju i zbog toga ću vječno žaliti...
A ono malo snage u meni, što mi je preostalo mi daju moji prijatelji i moja obitelj... I to je možda čak i jedina stvar zbog koje sam ponosna na sebe, ponosna sam što sam uspjela nači i zadržati tako dobre prijetelje kao što su oni... I sami znaju tko su... volim vas svih...
I sada imam za reći još samo jednu stvar, znate li vi možda kada će se vratiti ono proljeće?
Pogledaj mi u oči,
pogledaj duboko i upitaj se...
Šta vidiš u njima?
Pogledaj duboko i
reci mi, vidiš li me,
pogledaj i razmisli,
dali sam to stvarno ja?
A sada slijedi istina,
ova oka dva koja
gledaš ne lažu,
ne pretvaraju se,
govore istinu...
Ova oka dva se ne
pretvaraju kao ja,
ne smiju se,
ne deru se,
ona plaču...
Plaču za sobom,
plaču za onom
osobom koja sam bila,
za onom osobom
koja se znala iskreno
iz srca nasmijati,
plaču za onom osobom
koja se nije bojala
svoje osjećaje pokazati...
Moje oči ne lažu kao ja,
one istinu kažu,
i zato nemoj mojim
riječima vjerovati,
nemoj ih slušati,
nemoj mi vjerovati
da mi ništa nije,
pogledaj mi u oči
ne želim ti lagati...
Kad pripadam tebi, tad konačno potpuno pripadam i sama sebi...
Upravo zato što je tako topao, osmijeh je ljepši od bilo kog cvijeta na svijetu...
Ljubav je staklo koje se lomi ako ga čovjek primi suviše nesigurno ili suviše čvrsto...
Ostavi onome koji voli ono što voli, jer ako mu kažeš da ostavi ono što voli, on će i dalje voljeti ono što voli, a tebe će mrziti.
Ljubavne rane može izliječiti samo onaj tko ih je zadao.
Prava ljubav je nijema, a lažna brbljava.
Krhka je ta ljubav, koja se od prvog udarca lomi.
Nezrela ljubav kaže: Volim te jer te trebam. Zrela ljubav kaže: Trebam te jer te volim.
Kad je ljudima dosadno, dosadno im je ponajprije stoga što su dosadni sebi samima. 
Naposljetku, suština saznavanja nije u tome gubimo li igru, već kako gubimo, što s time spoznajemo, čemu nas je poraz naučio i kako nas to mijenja. Gubiti na određeni način znači - dobivati.
Oprezni ljudi koji na sve misle, koji sve predviđaju, stalno upadaju u klopke, jer računati na poteškoće, znači stvarati ih.
Trebamo pokušati točno reći ono što govorimo, ne očekujući da naši prijatelji pogađaju značenje naših riječi. Umjesto čitanja misli svojih prijatelja, trebamo provjeriti jesmo li ih pravilno shvatili.
I to bi bilo uglavnom to od izreka za sad... nadam se da će vam se svidjeti...
Ponekad se pitam koja je moja svrha na ovome svijetu...
Zašto živim, zašto je moja duša baš odlučila ući u ovo tijelo i njime upravljati...
Ponekad razmišljam "čemu živjeti" zašto živjeti ovaj život kada mi je očito suđeno da moram patiti...
Ali jednog dana sam shvatila da nije tako, shvatila sam da ja patim jer samo gledam one loše stvari u mom životu, samo gledam one sitnice, kojih je premalo, premalo je razloga da budem u depresiji i da serem po svom životu, toliko ih je kao i jedan metar pijeska nasprav cijele pustinje...
Sada, napokon sam počela gledati i dobru stranu svijeta, napokon sam postala zadovoljna sobom i svojim životom, shvatila sam da sam okružena s najboljim osobama, sa svojim frendovima i svojoj obitelji...
I zahvaljujućinjima polako izlazim iz te depresije...
I sada... Ovo je jedna pjesma za moje najdraže (ali zapravo napisala sam ju za andreu, ali sam shvatila da bi mogla biti za još par mojih najražih)...
Kad god bi rekla da je kraj,
kraj više nije,
pogledala bi u tamu,
i tamo se neš krije,
neš se krije
i životu u oci se smije,
smije mi se u facu
i neda mi da padnem u dno,
izade iz tame
sa osmjeha sto,
neda mi da patim,
neda mi da placem,
daje mi samo veselje
i želju da skacem,
hvala tom malom bicu
što me uvijek sluša,
hvala tom prijatelju
što mi srecu pruža...
I to bi bilo to od mene za danas...
pozz...
Ponekad je ljude strah života, ali ih je još više strah smrti, zato uvijek kada idu negdje vole imati nekoga uz sebe, prijatelja ili voljenu osobu... Tome je posvećena ova pjesma...
Osoba 1.) I am afraid
to be alone
in the darkness
of life...
Osoba 2.)Don't look down,
don't look down
to death...
Just look in front,
just look in front
of you...
Don't look down,
don't be afraid...
Osoba1.)I just wanna be
with someone.
I don't want to
get lost in
the darkness alone...
I won't look
down to death,
cause I don't want
to be afraid,
I don't want to be
afraid alone...
Znate onaj osjećaj, kada je čovjek živčan i onda doživi neki slom u sebi, i nakon toga... nakon toga osjeća kao da je svu bol, svu patnju svoga života izbacio iz svoga uma, svoje duše...
I napokon osjeća onu sreću, onaj osjećaj koji je toliko dugo iščekivao, i patio baš zbog toga što taj osjećaj nije toliko dugo imao u sebi...
E, to se meni u subotu desilo, rekla sam sve ša sam trebala izbaciti iz sebe, osjećam se kao da mi je duša lakša, više nisam toliko opterećena svim problemima koji su me mučili, lakše se nosim sa svime oko sebe...
Od tada se osjećam sretnija, i prvi put nakon dugo vremena, razmišljam pozitivnoi o svemu, nisam više pesimist...jeeeeeeeeej...
E, da, i sviđa mi se jedan dečko, i full mi se sviđa i full bi htjela neš pokušati s njim, i tako, samo imam jedan problem... Ja neznam kontat dečke, jer su svaki put dečki mene kontali, pa se nisam baš naučila kako kontati dečke, ali nema veze, već ću ja njega nekako skontat...
Uglavnom...da... imam još jednu novost, ošišala sam se...
I još bi neš htjela reći, ali ipak neželim govoriti prije vremena da kasnije ne ispadne da se to neće desiti, tako da, to je jedna dobra stvar i nadam se da će mi se ispuniti...
Idem ja sada... pa se čujemo i pozz... 
Uglavnom, da na početku napomenem, ove pjesme koje ću sada objaviti nemaju nikakve veze samnom, mislim, ja ih jesam napisala ali ne po osobnom iskustvu...
p.s. nisu doslovne i neki stihovi pokazuju moje trenutno duševno stanje...
1.)
Sve je to gotovo,
svaki tračak nade si uništio,
moje si srce pokopao,
i vjencom tuge ga ukrasio...
prihvati to,
ti si kriv za moju smrt,
ti si kriv za rez na mojim žilama...
ti si kriv što sam te voljela,
ti si kriv što sam zbog tebe plakala...
ja sada znam da ti nisam ništa značila,
ja sam ti poslužila
samo da potrošiš vrijeme- samo kao
zabava...
I sada,
napokon sam shvatila jednu stvar- imati
te nikad neću i zato je mom životu
napokon došao kraj....
2.)
Dopizdio mi život,
dopizdilo mi sve,
nemogu više ovako,
ništa mi ne ide...
Samo je jedna misao
dovoljna, govore
mi svi, da te ubije,
da te pokopa, jer
i dalje ubijaš me ti...
Ta misao moja
dvije riječi sadrži,
VOLIM TE,
zašto tu misao
nemogu izgovoriti?
Bojim se da će me
ubiti, te dvije riječi
će me slomiti...
zapravo, ne, iako
moje tijelo i dalje
živi, moja je duša
pokopana, duboko
u mome srcu, mojoj
utrobi...
A i dalje ti želim reći,
žeim ti pokazati
da iako mi ne vjeruješ,
NEŠTO ZNAČIO SI MI!!!
3.)neznam dali je kraj,
ili sam jednostavno
zauvijek usnula, ali
podnijeti nemogu više
ovu bol zbog koje bih
najradije umrla...
Htjela bih da me voliš,
i da i dalje nešto
prema meni osječaš,
jer se nemogu pomiriti
s tim da me ostavljaš...
I sada kada me nema
pomiri se s tim,
voljeti te više nemogu
jer zauvijek odlazim...
Ovaj... Znam da skoro niš ne pišem na blogu, ali mi se stvarno neda jer nemam nijednu temu koju bi mogla pisat tako da...
Zato se nemojte ljutiti na mene(iako se nema tko)...
Ali svejedno...
Samo sam to htijela reći i sada pozz...
Ma znam ja da sam rekla da više neću pisati blog, ali kad već nemam ša raditi moram neš i pisat...
I tako, danas mi je u busu došla ideja za jednu pjesmu pa ću je sada napisati, pa vi koji hoćete komajte, ako hoćete...
Hodam ulicom, ulicom bez kraja,
I tražim ga, ali ga nigdje nemogu nać...
nema ga, nestao je, a i znam radi čega...
Na tom kraju stojiš ti, ti si tračak svjetlosti koji je ušao u moj život,
ali si nestao, izgubio si se na kraju ulice, ulice zaborava...
ne, ne vidim te više, nema te tu...
A sve bih dala da opet vidim, da opet mogu pogledati u te tvoje predivne oči...
Da te mogu poljubiti i zagrliti kao nekada...
Da, sve je to samo prošlost, samo prošlost i niš više...
mrak je svuda oko mene, ali ja sam osoba koja se ne predaje, idem dalje, tražit ću taj kraj...
Tražiti ću svjetlo koje je izašlo iz moga života, jer svejedno, znam da je i dalje negdje u blizini...
Samo moram otvoriti oči i pogledat ispred sebe i znat ću da si i dalje negdje tu, u mojoj blizini...
I opet, opet ću hodati ulicom bez kraja, ali ćeš uz mene biti ti, i kao da smo jedno tama će nas obavijati...
i to bi bilo to, ali nemojte misliti da je pjesma neš osobna jer ipak, ugl. nije važno...
Ispričavam se svima zato što nisam tako dugo bila na blogu, ipak, mislim ono, komp mi je bio na popravku, pa zato nisam mogla...
Nego ša sam još htjela reći...
Aha...da... Ja prestajem s pisanjem bloga, možda budem ponekad neš napisala ali to će biti jako rijetko...
Tako da, sve vas volim i pozdravljam...
P.S. Ella drži se, i molim te nemoj više nikad to napraviti... volim te ljube...
